Preminula Savka Dabčević-Kučar
U 86. godini, u svome domu u Rockefellerovoj ulici 27 u Zagrebu, umrla je jedna od najznačajnijih javnih i političkih osoba u novovjekoj hrvatskoj povijesti, Savka Dabčević-Kučar. Mrtvozornik je konstatirao prirodnu smrt, zatajenje rada srca.
Savka Dabčević-Kučar rođena je 6. prosinca 1923. na Korčuli. Zanimljiva je obiteljska podrijetla, otac joj je potomak stare bokeljske pomorske obitelji brodovlasnika i kapetana.
Otišla je žena koje su se mnogi s nostalgijom sjećali i prizivali tada, još krajem olovnih osamdesetih, dok su “Prljavci” pjevali “Zadnju ružu hrvatsku”. Kad bi se čitala štura povijest Hrvatske, činilo bi se da je Savka Dabčević bila i ostala – epizodistica. Stoga što je politički trajala jako kratko, u dva navrata – sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
S obzirom na karizmu i dugovječnost poštovanja koje je, premda zabranjena, uživala ona dva desetljeća “hrvatske šutnje” u cijelom svom narodu, jasno je da je njezina “epizoda” duboko usađena u emocije Hrvata.
Kao najmoćnija osoba hrvatskoga rukovodstva 1969. (predsjednica CK SKH), nakon pada zlogukog Aleksandra Rankovića osjetila je da se Titov jugoslavenski režim počeo mijenjati. S partijskim kolegama Mikom Tripalom, Dragutinom Haramijom, Srećkom Bijelićem postaje predvodnicom novog stava Hrvatske prema službenom Beogradu. “Kud su otišle naše devize... rijekom bez povratka!” kliče Savka i dobiva podršku javnosti.
Savka i drugi željeli su ispraviti tu nepravdu, željeli su da se hrvatskim novcem gradi – Hrvatska. Sedamdesetih počinje izgradnja autoceste Zagreb – Rijeka, Savku prate mediji i ona postaje nacionalna liderica. U Hrvatskoj se stvara nacionalni pokret, istina nejedinstven, no jak. Vrijeme je to koje će se poslije nazivati Hrvatskim proljećem ili maspokom (masovnim pokretom). Savka pokušava preko partijskih struktura, dakle legalnih mjesta, izgurati redefiniranje jugolsavenske federacije. Činilo se da u tome ima i podršku jedinog i najjačeg tadašnjeg lidera – Josipa Broza Tita. No, kako je pokret jačao (i na scenu stizali manje poznati Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman), a narogušenost Beograda postajala prevelika, režim odgovara totalitarno.
Prekida se taj dvogodišnji uzlet građanskih sloboda, misli i kritike, a protiv goleme nacionalne energije Hrvata kreće policijska represija i pritisak svih službi aparata. Krajem 1971. Savku smjenjuju, uskoro izbacuju iz partije, reda radi zapošljavaju na tri godine u Republičkom sekretarijatu za financije i onda tjeraju u prijevremenu mirovinu. O Savki se, sve do 1990, nije smjelo javno ni prozboriti.
Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu u međuvremenu nije bio sačuvan nikakav pisani trag da je ikada tamo boravila, radila sa studentima, pisala znanstvene radove.
Savka Dabčević-Kučar rođena je 6. prosinca 1923. na Korčuli. Zanimljiva je podrijetla: otac joj je potomak stare bokeljske pomorske obitelji brodovlasnika i kapetana. Kao brucoš filozofije, 1895. sudjelovao je u Zagrebu u spaljivanju mađarske zastave i dobio – kaznu zabrane studiranja. Poslije je službovao po Dalmaciji, te se oženio Marijom Novak.
Savka je žensku realku završila u Splitu, a 1943. odlazi u partizane, šalju je u zbjeg u El Shattu u Egiptu. Nakon rata upisuje se na Ekonomsku višu školu, odlazi i na studij u SSSR, do Rezolucije Informbiroa. Nastavlja studirati u Zagrebu, a 1950. već biva birana za asistenticu na Ekonomiji, za predmet politička ekonomija. Godine 1951. udaje se za diplomiranog inženjera rudarstva Antu Kučara. Dobivaju dvije kćeri, jedna završava kemiju, druga doktorira fiziku. Već kao profesorica, ranih šezdesetih, dobiva Fordovu stipenciju i boravi godinu dana u SAD-u i Francuskoj.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća morala se kloniti javnosti, no obiteljski se druži s “proljećarima”, privatno. Kad se počela razgrađivati Jugoslavija, Savka se u promjene uključuje vrlo oprezno. Gotovo nevoljko (smatrala je da još treba malo pričekati) pridružuje se političkoj alternativi (na poziv HSLS-a i HKDS-a), ali kao nestranačka osoba, i sudjeluje na prvim demokratskim izborima kao kandidatica Koalicije narodnog sporazuma.
No, ta je politička opcija za to vrijeme, i stoga što je novi hrvatski “maspok” puno izravnije i odlučnije poveo dr. Franjo Tuđman, bila za novu Hrvatsku premlaka i koalicija ne osvaja vlast. Savka kasni, no 1990. osniva Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Godine 1992. sudjeluje na predsjedničkim izborima, no dobiva tek 6 posto glasova (Tuđman 60 posto). Dvije godine poslije, 1994, povlači se u političku mirovinu.
Da, možda je Savka Dabčević-Kučar uistinu bila “epizodist”. Ali kakav! Takav da je za hrvatsku javnu scenu od tada pa sve do sada ostala – zadnja ruža hrvatska. U te dvije, kratkotrajne “epizode” gromoglasno se čula, posebice od 1969. do 1971. kad su njezine riječi i riječi njezinih suradnika ostale duboko usađene u osjećaje i pamćenje nacije. Vjerojatno je i zbog toga “hrvatska šutnja” ipak i bila pobijeđena i prekinuta u devedesetima.
Vecernji.hr
Kao najmoćnija osoba hrvatskoga rukovodstva 1969. (predsjednica CK SKH), nakon pada zlogukog Aleksandra Rankovića osjetila je da se Titov jugoslavenski režim počeo mijenjati. S partijskim kolegama Mikom Tripalom, Dragutinom Haramijom, Srećkom Bijelićem postaje predvodnicom novog stava Hrvatske prema službenom Beogradu. “Kud su otišle naše devize... rijekom bez povratka!” kliče Savka i dobiva podršku javnosti.
Savka i drugi željeli su ispraviti tu nepravdu, željeli su da se hrvatskim novcem gradi – Hrvatska. Sedamdesetih počinje izgradnja autoceste Zagreb – Rijeka, Savku prate mediji i ona postaje nacionalna liderica. U Hrvatskoj se stvara nacionalni pokret, istina nejedinstven, no jak. Vrijeme je to koje će se poslije nazivati Hrvatskim proljećem ili maspokom (masovnim pokretom). Savka pokušava preko partijskih struktura, dakle legalnih mjesta, izgurati redefiniranje jugolsavenske federacije. Činilo se da u tome ima i podršku jedinog i najjačeg tadašnjeg lidera – Josipa Broza Tita. No, kako je pokret jačao (i na scenu stizali manje poznati Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Franjo Tuđman), a narogušenost Beograda postajala prevelika, režim odgovara totalitarno.
Prekida se taj dvogodišnji uzlet građanskih sloboda, misli i kritike, a protiv goleme nacionalne energije Hrvata kreće policijska represija i pritisak svih službi aparata. Krajem 1971. Savku smjenjuju, uskoro izbacuju iz partije, reda radi zapošljavaju na tri godine u Republičkom sekretarijatu za financije i onda tjeraju u prijevremenu mirovinu. O Savki se, sve do 1990, nije smjelo javno ni prozboriti.
Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu u međuvremenu nije bio sačuvan nikakav pisani trag da je ikada tamo boravila, radila sa studentima, pisala znanstvene radove.
Savka Dabčević-Kučar rođena je 6. prosinca 1923. na Korčuli. Zanimljiva je podrijetla: otac joj je potomak stare bokeljske pomorske obitelji brodovlasnika i kapetana. Kao brucoš filozofije, 1895. sudjelovao je u Zagrebu u spaljivanju mađarske zastave i dobio – kaznu zabrane studiranja. Poslije je službovao po Dalmaciji, te se oženio Marijom Novak.
Savka je žensku realku završila u Splitu, a 1943. odlazi u partizane, šalju je u zbjeg u El Shattu u Egiptu. Nakon rata upisuje se na Ekonomsku višu školu, odlazi i na studij u SSSR, do Rezolucije Informbiroa. Nastavlja studirati u Zagrebu, a 1950. već biva birana za asistenticu na Ekonomiji, za predmet politička ekonomija. Godine 1951. udaje se za diplomiranog inženjera rudarstva Antu Kučara. Dobivaju dvije kćeri, jedna završava kemiju, druga doktorira fiziku. Već kao profesorica, ranih šezdesetih, dobiva Fordovu stipenciju i boravi godinu dana u SAD-u i Francuskoj.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća morala se kloniti javnosti, no obiteljski se druži s “proljećarima”, privatno. Kad se počela razgrađivati Jugoslavija, Savka se u promjene uključuje vrlo oprezno. Gotovo nevoljko (smatrala je da još treba malo pričekati) pridružuje se političkoj alternativi (na poziv HSLS-a i HKDS-a), ali kao nestranačka osoba, i sudjeluje na prvim demokratskim izborima kao kandidatica Koalicije narodnog sporazuma.
No, ta je politička opcija za to vrijeme, i stoga što je novi hrvatski “maspok” puno izravnije i odlučnije poveo dr. Franjo Tuđman, bila za novu Hrvatsku premlaka i koalicija ne osvaja vlast. Savka kasni, no 1990. osniva Hrvatsku narodnu stranku (HNS). Godine 1992. sudjeluje na predsjedničkim izborima, no dobiva tek 6 posto glasova (Tuđman 60 posto). Dvije godine poslije, 1994, povlači se u političku mirovinu.
Da, možda je Savka Dabčević-Kučar uistinu bila “epizodist”. Ali kakav! Takav da je za hrvatsku javnu scenu od tada pa sve do sada ostala – zadnja ruža hrvatska. U te dvije, kratkotrajne “epizode” gromoglasno se čula, posebice od 1969. do 1971. kad su njezine riječi i riječi njezinih suradnika ostale duboko usađene u osjećaje i pamćenje nacije. Vjerojatno je i zbog toga “hrvatska šutnja” ipak i bila pobijeđena i prekinuta u devedesetima.
Vecernji.hr
